Kristalografija

Kristalografija kao znanost postoji od 1669.godine kad je Danac Niels Steensen otkrio da su u raznolikim kristalima kremena kutovi između određenih ploha uvijek jednaki. Romé de l'Isle je 1783. godine potvrdio otkriće N. Steensena mjerenjima drugih minerala i ustanovio da su međuplošni kutovi karakteristika određene kristalne tvari. Iduće godine, 1874. René-Just Haüy postavio je teoriju da se kristali sastoje od sitnih pravilno raspoređenih gradbenih jedinica koje, ako ih poslažemo na određene načine u prostoru tvore različite kristalne oblike minerala. Njegova kristalna jedinica odgovara današnjem pojmu jedinične ćelije. Potkraj XIX. stoljeća E.S. Fedorov, A. M. Schoenflies i W. Barlow razvili su teoriiju prostornih grupa koje predstavljaju sve mogućnosti na koje bi se atomi mogli rasporediti u kristalu.

Suvremena kristalografija i njen nagli razvoj počinju 1912. godine otkrićem difrakcije rendgenskih zraka na kristalu. M. von Laue, W. Friedrich i P. Knipping su time utvrdili da kristal predstavlja periodičku trodimenzionalnu difrakcijsku rešetku i potvrdili pretpostavku René-Just Haüya o pravilnoj unutrašnjoj građi kristala. Uz rendgensku difrakcijsku analizu koja je ubrzo postala, a i danas je jedna od glavnih metoda istraživanja kristaliziranih tvari, važne informacije o mineralima dobivaju se i pomoću polarizacijskih i elektronskih mikroskopa, i različitih spektrometrijskih metoda.