Teofrast (371 pr. Kr. – 287 pr. Kr.), grčki filozof i naslovnica djela De Lapidibus, latinsko izdanje, 1578. („O kamenju“) – djelo u kojem Teofrast razvrstava stijene i drago kamenje prema zajedničkim svojstvima te prvi put opisuje kristalne oblike i ističe pojavu ravnih ploha i bridova na kristalima minerala. Teofrast je klasificirao stijene i dragulje na temelju njihova ponašanja pri zagrijavanju, dalje grupirajući minerale prema zajedničkim svojstvima, kao što su jantar i magnetit, koji imaju moć privlačenja.

Teofrast opisuje različite mramore, spominje ugljen za koji kaže da se njime metalci griju, opisuje razne metalne rude, a znao je i da stijena plovućac ima vulkansko podrijetlo. Bavio se i dragim kamenjem, smaragdima, ametistima, oniksom, jaspisom itd. te opisao razne „safire“ koji su bili plavi sa zlatnim žilama, misleći vjerojatno na lapis lazuli. Znao je da biseri potječu od školjkaša, da koralj dolazi iz Indije i govori o fosiliziranim ostacima organskog svijeta. Razmatra i praktičnu upotrebu različitog kamenja, kao što su minerali potrebni za proizvodnju stakla i gipsa te za proizvodnju raznih pigmenata kao što je oker.

Plinije Stariji posvetio je pet svezaka svog djela „Naturalis Historia“ (77. AD) klasifikaciji „zemlje, metala, kamenja i dragulja“. Ne samo da opisuje mnoge minerale koji nisu bili poznati Teofrastu već raspravlja o njihovoj primjeni i svojstvima. Prvi je ispravno prepoznao podrijetlo jantara, primjerice, kao fosiliziranog ostatka smole drveća iz promatranja insekata zarobljenih u nekim uzorcima. Postavio je temelje kristalografije raspravljajući o obliku kristala, posebno o oktaedarskom obliku dijamanta. Navodi da je gorski kristal vrijedan zbog svoje prozirnosti i tvrdoće, te da se može brusiti u posude i pribor. Njegova je rasprava o metodama rudarenja bez premca u antičkom svijetu i uključuje, na primjer, izvještaj očevidaca o rudarenju zlata u sjevernoj Španjolskoj, prikaz koji je u potpunosti potvrđen modernim istraživanjima. Plinije se osvrće i na problem prijevare i otkrivanja lažnih dragulja pomoću nekoliko testova, uključujući test grebanja, gdje se krivotvoreni dragulji mogu obilježiti čeličnom turpijom, a originalni ne. Možda se radi o staklenim imitacijama nakita i dragog kamenja. Bilježi da, zahvaljujući velikoj tvrdoći, draguljari koriste dijamantnu prašinu za rezanje i poliranje drugih dragulja. Govori o korištenju jednog tvrdog minerala za grebanje drugog, što danas predstavlja Mohsova ljestvica tvrdoće. „Dijamant je na vrhu niza jer će“, kaže Plinije, „ogrebati sve ostale minerale.“

Al-Biruni (perzijski učenjak, astronom, matematičar i prirodoslovac, 973. – 1048.) – napisao djelo o mineralima i dragom kamenju „Kitab al-jamahir fi ma'rifat al jawahir“ (Knjiga mnoštva znanja o dragom kamenju), u kojem daje detaljan opis boja mnogih minerala i dragog kamenja. Boju koristi kao jasan način za prepoznavanje minerala i dragog kamenja. Opširno raspravlja o malim razlikama u boji između minerala koji potječu iz različitih rudnika ili imaju različite stupnjeve čistoće, povezujući ih s učinkom koji to može imati na njihovu financijsku vrijednost. Al-Birunijeva metoda korištenja hidrostatske vage bila je precizna i mogao je izmjeriti gustoću mnogih različitih tvari, uključujući plemenite metale i drago kamenje. Osim razvoja hidrostatske vage, Al-Biruni je također opsežno pisao o temi gustoće, uključujući različite vrste gustoće i kako se one mjere. Njegov je rad o toj temi (počeci eksperimentalnih metoda u srednjem vijeku) bio vrlo utjecajan i poslije su ga u svojim istraživanjima koristili znanstvenici poput Galilea i Newtona.

Albertus Magnus (13. st), „De Mineralibus“, 1250. g – također poznat kao Albert Veliki, njemački dominikanski fratar, filozof, znanstvenik i biskup, bio je jedan od najuniverzalnijih mislilaca srednjeg vijeka. Čak i više nego kod njegova najslavnijeg učenika, svetog Tome Akvinskog, Albertovi su interesi sezali od prirodnih znanosti sve do teologije. Dao je doprinose logici, psihologiji, metafizici, meteorologiji, mineralogiji i zoologiji. U svojoj raspravi o mineralima („De Mineralibus“) otkriva veliko osobno znanje o rudarstvu, vađenju ruda i osnovnoj metalurgiji – oslobađanju metala iz ruda. Iznosi zapažanja o različitim vrstama minerala i metala, istražujući njihove „moći“, bilježi svojstva svakog uzorka minerala te daje abecedni popis velikog broja dragog kamenja. Iz njegova je teksta jasno da je sam napravio niz eksperimenata s različitim mineralima.