Kontaktni goniometar – jednostavan goniometar kojim se mogu mjeriti samo veći kristali.

Refleksni goniometar – izumio ga je W. H. Wollaston početkom 19. stoljeća, a zasniva se na refleksiji svjetla s glatkih ploha kristala. Precizniji je, mjerenja su točnija i njime se mogu mjeriti i vrlo sitni kristali. Različiti modeli refleksnih goniometara razvijali su se tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, od kojih su u redovnoj upotrebi u kristalografiji bili jednokružni i dvokružni.

Gjuro Pilar

Prva goniometrijska mjerenja kristala u Hrvatskoj provodio je prvi hrvatski školovani geolog Gjuro Pilar (poveznica-životopis). Bio je vrlo dobar crtač, o čemu svjedoče njegovi originalni paralelnoperspektivni crteži kristala. Među njegovim rukopisima (Arhiv HAZU) čuvaju se crteži minerala Moslavačke gore, kremena s oznakom „Čađavac iz Moslavine“ te crtež kristala turmalina iz Gornje Jelenske.

Gjuro Pilar svoje je znanje iz područja mineralogije prenosio i na svoje učenike. Među njima se ističu priznati bugarski profesori geologije na Sveučilištu u Sofiji G. Zlatarski i L. Vankov te G. Bončev, začetnik mineraloških i petroloških istraživanja u Bugarskoj. Pod vodstvom Gjure Pilara Bončev je napravio reviziju osnih elemenata kalijeva dikromata, a u svojoj disertaciji ističe da je crtanje kristala izveo po Pilarovoj metodi.

Gjuro Pilar rođen je 1846. godine u Brodu na Savi, današnjemu Slavonskom Brodu, gdje je završio pučku školu. Gimnazijsko obrazovanje stekao je u Osijeku i Zagrebu, a studijem u Bruxellesu stekao je temeljnu naobrazbu iz brojnih područja prirodoslovlja, prvenstveno iz mineralogije i geologije, a također i matematike, fizike, astronomije, kemije i biologije. Godine 1869. obranio je disertaciju pod naslovom “Les Révolutions de l’Écorce du Globe”. Nakon usavršavanja u Parizu stekao je znanja iz mineralogije, geologije i paleontologije. Godine 1870. vratio se u Hrvatsku i zaposlio kao pristav u Odsjeku za minerologiju i geologiju Prirodoslovnoga razdjela Zemaljskoga narodnoga muzeja u Zagrebu, a od 1878. do 1893. godine bio je upravitelj Odsjeka. Kao prvi profesor mineralogije i geologije na Zagrebačkom sveučilištu, Pilar je predavao mineralogiju, petrografiju, geologiju, paleontologiju, pa čak i astronomiju, a 1884. godine izabran je za rektora Sveučilišta. Gjuro Pilar umro je 1893. godine, u dobi od 48 godina.

Mijo Kišpatić

Hrvatski petrograf i mineralog Mijo Kišpatić (1851. – 1926.) provodio je goniometrijska mjerenja minerala na refleksnom jednokružnom goniometru tvrtke R. Fuess (Berlin-Steglitz) koji je nabavio za muzej 1895. godine. Rezultate svojih mjerenja objavio je u knjizi „Rude u Hrvatskoj“ 1901. godine za minerale koji su dotad bili poznati u Hrvatskoj. Uz to, bio je i jedan od najvažnijih popularizatora znanosti onoga vremena, objavljujući članke i knjige iz raznih područja prirodoslovlja od kojih su među poznatijima „Slike iz rudstva“, „Slike iz geologije“, „Iz bilinskoga svijeta“, „Kukci“ i „Ribe“. Za Muzej je posebno važno to što je otkupom pribavio više stotina iznimno lijepih i vrijednih primjeraka minerala iz najpoznatijih svjetskih nalazišta.

Mijo Kišpatić rođen je 1851. godine u Osijeku. Osnovnu školu i gimnaziju polazio je u Osijeku i Đakovu, a u Beču je 1873. godine završio studij prirodnih znanosti, matematike i fizike pod vodstvom čuvenog austrijskog profesora Gustava Tschermaka. Doktorat prirodnih znanosti o genezi poluopala u izmijenjenom andezitu iz Gleichenberga stekao je u Zagrebu 1881. godine, a 1882. godine habilitirao se za znanstvenu petrografiju. U razdoblju od 1873. do 1894. godine bio je zaposlen kao učitelj, i to najprije u gimnaziji u Osijeku, zatim u Gospodarskom šumarskom zavodu u Križevcima, te konačno u Realnoj gimnaziji u Zagrebu. Za dopisnog člana ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1883. godine, a deset godina kasnije postao je i njen redoviti član. Godine 1894. imenovan je ravnateljem Mineraloško-petrografskog odjela Narodnoga muzeja i javnim izvanrednim sveučilišnim profesorom mineralogije i petrografije. Tijekom svog znanstvenog djelovanja objavio je 180 znanstvenih, stručnih i popularnih djela. Unatoč njegovim svestranim aktivnostima i ogromnom doprinosu prirodoslovlju i znanosti, Mijo Kišpatić bio je vrlo skromna i samozatajna osoba. »I njemu je pošlo za rukom da svoju osobu učini posve nepoznatom: Izlaze decenijima njegova djela, raširila se po cijelom našem narodu, svi ih čitaju, a nitko se ne obazire na njihova autora. Mišo Kišpatić kao da je pseudonim.« (odlomak iz djela: »Mišo Kišpatić« Frana Tućana, objavljenog 1930. godine). Mijo Kišpatić umirovljen je 1918. godine, a umro je 1926. godine nakon dugotrajne i teške bolesti.