Pročitamo li zapise s njegova puta po Dalmaciji, koje je ovaj putopisac i prirodoslovac u duhu prosvjetiteljstva objavio prije više od dva stoljeća, skupljene u poglavlju naslovljenom „O otoku Hvaru“, naći ćemo bilješke, vrlo zanimljive i prilično detaljne za ono vrijeme, ne samo o krajobrazu i o prirodi već i o okaminama koje se u stijenama ovoga područja mogu pronaći:
Iz Staroga sam Grada na konju otišao do malog zaljeva Žukove gdje nalaze dovoljno siguran zaklon ribarski čamci. Tu se na morskoj obali vade duguljaste bjeličaste mramorne ploče kojima se otočani u Dalmaciji općenito služe za pokrivanje kuća. Često se dogodi da se pri kalanju velikih listova te vrste kamena otkriju otisci morskih biljaka i riba koje nisu poznate u našim morima...
…Riblji kosturi u Žukovi, koji se krupnim koracima potapaju zajedno sa slojevima u kojima leže, jamačno ne pripadaju našemu moru koje je nastalo mnogo poslije njih. Ja ih sada nemam pri ruci da im opišem najprepoznatljivije dijelove i utvrdim kojem rodu pripadaju i kojoj se od poznatih vrsta pridružuju.
Jedno seoce daleko od mora, zvano Vrbanj, ima drugi kamenolom pločasta mramora u kojem se također nalaze ribe; ali da bi se dobile treba čekati čitave tjedne i o svom trošku zapošljavati kopače kojima nije stalo do tih neobičnosti.“
Iz ovih zapisa možemo iščitati podosta zanimljivih podataka o Fortisu, no istodobno i o razini ukupnog znanja u njegovo vrijeme. Ne samo da je u prilično nepristupačnim predjelima uspio uočiti niz paleontoloških zanimljivosti nego je, premda je moderna geologija kao znanost utemeljena nešto poslije, Fortis već u drugoj polovini 18. stoljeća ispravno postavio neke geološke postulate i uočio brojne uzročno-posljedične pojave koje će biti prepoznate kao temeljne. Ipak, treba odmah reći da je koristio i neke danas neprimjerene izraze, kao što je „mramor“ u gornjem citatu, tamo gdje je zapravo riječ o vapnencu.
Iz Staroga sam Grada na konju otišao do malog zaljeva Žukove gdje nalaze dovoljno siguran zaklon ribarski čamci. Tu se na morskoj obali vade duguljaste bjeličaste mramorne ploče kojima se otočani u Dalmaciji općenito služe za pokrivanje kuća. Često se dogodi da se pri kalanju velikih listova te vrste kamena otkriju otisci morskih biljaka i riba koje nisu poznate u našim morima...
…Riblji kosturi u Žukovi, koji se krupnim koracima potapaju zajedno sa slojevima u kojima leže, jamačno ne pripadaju našemu moru koje je nastalo mnogo poslije njih. Ja ih sada nemam pri ruci da im opišem najprepoznatljivije dijelove i utvrdim kojem rodu pripadaju i kojoj se od poznatih vrsta pridružuju.
Jedno seoce daleko od mora, zvano Vrbanj, ima drugi kamenolom pločasta mramora u kojem se također nalaze ribe; ali da bi se dobile treba čekati čitave tjedne i o svom trošku zapošljavati kopače kojima nije stalo do tih neobičnosti.“
Iz ovih zapisa možemo iščitati podosta zanimljivih podataka o Fortisu, no istodobno i o razini ukupnog znanja u njegovo vrijeme. Ne samo da je u prilično nepristupačnim predjelima uspio uočiti niz paleontoloških zanimljivosti nego je, premda je moderna geologija kao znanost utemeljena nešto poslije, Fortis već u drugoj polovini 18. stoljeća ispravno postavio neke geološke postulate i uočio brojne uzročno-posljedične pojave koje će biti prepoznate kao temeljne. Ipak, treba odmah reći da je koristio i neke danas neprimjerene izraze, kao što je „mramor“ u gornjem citatu, tamo gdje je zapravo riječ o vapnencu.
Uvala Žukova iz Fortisovih zapisa
Jedinstvena zbirka fosilnih riba, mahom iz pločastih vapnenaca otoka Hvara, čuva se u Hrvatskome prirodoslovnom muzeju u Zagrebu, a pojedini se primjerci nalaze i u zbirkama mnogih muzeja bivše Austro-Ugarske Monarhije, poglavito u Beču, ali i drugih velikih europskih muzeja, primjerice u Londonu. Međutim, i u jednome malom, ali iznimno dragocjenom muzeju također se pomno čuva nekoliko fosilnih riba iz ovog područja, a riječ je o Muzeju dominikanskog samostana u Starom Gradu na Hvaru.
NATRAGDALJE
