Stalaktiti rastu (“vise”) od stropa prema podu špilje. Mogu biti vrlo sitni ali i višemetarski, i na kraju se mogu i spojiti s podom ili pripadajućim stalagmitom, kada nastaje stup ili stalagmat .
Tipični stalaktiti imaju središnji kanalić građen od kristala vertikalno orijentiranih izduženjem, kroz koji prolazi voda, što se lijepo vidi na stalaktitnim cjevčicama (“makaroni”), te vanjski sloj od kristala radijalno orijentiranih izduženjem, izraslih okomito na središnji kanal. Mogu biti kružnoga, elipsoidalnoga ili valovito kružnoga presjeka. Uzdužni presjek je tipično koničan, deblji na početku a tanji prema kraju (vrhu), no ima i iznimaka. Veličina, oblik, tekstura i sastav površine stalaktita rezultat su mnogih faktora: brzine kapanja, strujanja zraka, isparavanja, vlage zraka, temperature, koncentracije otopine, hidrostatskog tlaka, parcijalnog tlaka CO u otopini i u atmosferi špilje, primjesa u otopini i dr.
Voda, koja se procjeđuje kroz pukotine u stijenama zasićena je s hidrogenkarbonatom i skuplja se na stropu špilja u obliku tankoga filma ili kapljica. Zbog izlaženja ugljikovog dioksida u atmosferu špilje, na rubu kapljice kristalizira sitni kalcitni prsten, ispočetka vezan za strop površinskom napetošću. To je inicijalni prsten, začetak rasta buduće cjevčice koja raste sve dok postoji kontinuirani dotok vodene otopine. Promjer cjevčice, dakako, određen je promjerom kapljice. Ako zbog nekih razloga voda prestane kapati kroz cjevčicu već izlazi iz nje bočno ili se počne slijevati s vanjske strane, tada cjevasti stalaktit (makaron) postupno prelazi u konusni stalaktit koji je zadebljan s vanjske strane. Kristali kalcita s vanjske strane cjevčice talože se manje više kružno oko cjevčice, svojom dužom osi orijentirani okomito na cjevčicu.
Ukoliko za vrijeme rasta stalaktita dođe do poplavljivanja špilje, u kristalima mogu ostati uklopljene i čestice mulja.
Najstariji dio stalaktita je središnji dio njegovoga korijena, a najmlađi je zadnji vanjski sloj, uključujući i sam vrh. Na taj se način, kao na godovima drveta, može razlikovati stariji od mlađega sloja stalaktita. Međutim, pojedini slojevi najčešće ne odgovaraju sezonskim promjenama (ljeto-zima) kao kod stabla, nego nastaju u većim i nepravilnim razmacima.
Ako stalaktit raste iznad jezera, kada dosegne površinu vode, nastavit će svoj rast zadebljavajući se oko vrha (uz površinu vode) te će postati kvrgav (gomoljast). Takvi zadebljali stalaktiti obično ukazuju na nekadašnju razinu vode. No, zadebljanje može biti i posljedica začepljenja unutarnjega kanala stalaktita. Kristalizacija u samome kanalu može dovesti do napuknuća cjevčice. Ako kroz te prsline izlaze male količine otopine, na boku mogu kristalizirati heliktiti (vidi poglavlje: Heliktiti), a ako je procjeđivanje jače nastaju gomoljasta zadebljanja ili novi paralelni stalaktit.
Postanak kosih stalaktita različit je od slučaja do slučaja. Najčešći uzrok ukošavanja je trajno strujanje zraka koje neznatno zakreće kristalizaciju u jednu stranu. Tako nastaju zakošeni stalaktiti ili anemoliti (grč. anemos=vjetar; lithos=kamen). Drugi razlozi ukošavanja stalaktita mogu biti pomicanje stijena zbog potresa ili urušavanja, nečistoće u otopini i dr.
Polaganim kapanjem, kombiniranim s visokom evaporacijom, stalaktit raste brzo i nema pridruženi stalagmit na podu, jer sva voda ispari prije nego kapne na pod. Pri brzom kapanju stalaktit naraste izdužen i tanak, dok spororastući postaju debeli i zdepasti. Ako vanjski tok jače teče jednom stranom, nastaje stalaktit elipsoidnoga presjeka.
