Znanstveni tim predvođen hrvatskim mineralogom, akademikom Vladimirom Bermancem otkrio je 1996. godine mineral nežilovit. Znanstveno djelo u kojem je po prvi put opisana ta, do tada nepoznata vrsta minerala, objavljeno je u priznatome mineraloškom časopisu The Canadian Mineralogist te je Međunarodna mineraloška asocijacija (IMA) potvrdila nežilovit kao novu vrstu minerala pod oznakom IMA1994-020.

Nežilovit je otkriven u ružičastom dolomitičnom mramoru koji pripada prekambrijskom metamorfnom kompleksu gnajsa, škriljavca i mramora Pelagonijskog masiva. Tipski lokalitet nežilovita nalazi se u blizini sela Nežilovo, u gornjemu dijelu toka rijeke Babune, oko 40 km južno od Skopja u Sjevernoj Makedoniji. Mineralna parageneza kojoj pripada nežilovit sadrži 18 vrsta minerala: albit, ardennit, epidot, franklinit, gahnit, hacockit, hedyphan, hematit, magnetoplumbit, muskovit, piemontit, kremen, rutil, senait, tilasit, mineral iz grupe turmalina i zinchögbomite.

Idealna kemijska formula nežilovita je PbZn₂(Mn⁴⁺,Ti⁴⁺)₂Fe₈O₁₉, ali olovo može biti zamijenjeno vrlo malom količinom kalcija, dio cinka željezom, a mangan i titan aluminijem, antimonom i magnezijem. Kristalizira u heksagonskom sustavu, a pojavljuje se u obliku malih pločastih kristala heksagonskog habitusa. Nežilovit je neprozirni (opaki) mineral crne boje, a crt mu je tamnosmeđ. Sjaj nežilovita je metalan, a kalavost mu je savršena plohom baznoga pinakoida. Relativna tvrdoća nežilovita je 4 - 5, a gustoća iznosi 5,69 g/cm³. Posebice značajno fizikalno svojstvo nežilovita je njegova magnetičnost.